Trojstvo i gubitak identiteta

Objavljeno Mar 15, 2015 napisao Adrian Ebens u Otac i Sin

Trojstvo i gubitak identiteta

Više puta sam čitao o sledećoj ideji: da bi Bog mogao biti ljubav, potrebno je više od jedne osobe da bi ljubav mogla da postoji. Ključni stih koji se koristi je 1. Jovan. 4:8 da je Bog ljubav.

“Bog Biblije je trojedino biće zbog toga što je ON LJUBAV.  Ljubav ne može biti praktikovana u izolaciji. Ne možete biti ljubav i usamljeni (sami) u isto vreme. Ljubav se manifestuje u vezama. Augustin je elokventno predstavio ovu istinu kada je rekao: “Ubi amor, ibi trinitas“ (Gde je ljubav, tu je trojstvo). Ovim je hteo da kaže sledeće: gde je ljubav, tu je onaj koji voli, koji je voljen i duh ljubavi.“ (Semjuel Bakioki,  Važnost doktrine o trojstvu)

Agrument dalje glasi da trojedina Božja priroda stvara ljubav i to takvu ljubav koja nije orijentisana sama na sebe.

“Mi bi predložili da Bog u Njegovom trinitarijanskom samo-otkrivenju, tvrdi da nas je On stvorio da bi reflektovali ljubav koja natprirodno prebiva u samom Njegovom Biću pošto je Bog, jedan u tri, koji večno voli. Dalje, trojedina ljubav koja je u Bogu nije orijentisana sama na sebe i stoga snažno govori o tome da ćemo našu najveću sreću i radost pronaći u življenju za druge i služenju drugima.“ (Viden, Mun, Riv, Trojstvo, str. 247.)

Nisam u Bibliji pronašao pasus koji bi podržavao ovakvu tvrdnju sve do nedavno. Stih koji je bio predložen je iz 1.Korinć. 13:5 da ljubav ne traži svoje, a da bi to moglo da se primeni, tj. da važi za Boga, mora postojati više nego jedna Osoba.

Dakle, na osnovu ove definicije da je ljubav usredsređena na druge, ti drugi moraju postojati da bi se moglo reći da je ljubav srž nečijeg bića.

Moje prvo pitanje je sledeće: ovo je argument koji je logički zasnovan na osnovu definicije uzete iz odabranog pasusa iz Pisma, ali deluje kao da je neposredan kontekst pasusa, o čemu Jovan piše, izostavljen. Moje razumevanje toga kako se radi egzegeza, bi naložilo da se prvo utvrdi neposredni kontekst onoga šta govori autor, a kada se to utvrdi, onda se traže drugi pasusi da bi proširili svoje razumevanje. Takođe, bilo bi dobro prikupiti SVE stihove iz Biblije koji govore o toj temi i u molitvi težiti da ih se može harmonično uklopiti. Dakle, prvo, evo neposrednog konteksta teksta zapisanog u 8. stihu 4. glave 1. Jovanove poslanice:

(1.Jovan. 4:6-12) “Mi smo od Boga; koji poznaje Boga sluša nas, a koji nije od Boga ne sluša nas. Po ovom poznajemo duha istine i duha prevare. (7) Ljubazni! Da ljubimo jedan drugog; jer je ljubav od Boga, i svaki koji ima ljubav od Boga je rođen, i poznaje Boga. (8) A koji nema ljubavi ne pozna Boga; jer je Bog ljubav. (9) Po tom se pokaza ljubav Božija k nama što Bog Sina svog Jedinorodnog posla na svet da živimo kroza Nj. (10) U ovom je ljubav ne da mi pokazasmo ljubav k Bogu, nego da On pokaza ljubav k nama, i posla Sina svog da očisti grehe naše. (11) Ljubazni! Kad je ovako Bog pokazao ljubav k nama, i mi smo dužni ljubiti jedan drugog. (12) Boga niko (eng. prev. nijedan čovek) ne vide nikad: ako imamo ljubav među sobom, Bog u nama stoji, i ljubav je Njegova savršena u nama. “

Pošto postoji neprekidnosti u primeni reči koje je Jovan napisao, ja razumem da je Osoba koju on oslovlja kao Bog u ovom pasusu, koja je ljubav (u 8. stihu), ista Osoba koja je poslala Svoga jedinorodnoga Sina (9. stih), a to je takođe i Biće koje nijedan čovek nikada nije video (12. stih).

Ako je Bog koji je spomenut u 8. stihu, o kome piše da je ljubav, isto Biće koje je poslalo Svoga jedinorodnoga Sina iz 9. stiha, da li je onda još uvek moguće držati se ideje da kada Jovan kaže da je Bog ljubav u 8. stihu, da on zapravo misli na Oca, Sina i Svetoga Duha koji su u jedinstvu i zajednici ljubavi?

Ako je to tako, onda to znači da, na osnovu neprekidnosti primene, korišćenja, reči Bog (iz 8. stiha), koja onda uključuje i Sina i Svetoga Duha, to znači da i oni mogu tvrditi da su dali “Njegovog“ jedinorodnog Sina (iz 9. stiha). Onda bi takođe morali da razmatramo da ni Sina i Duha nijedan čovek nije nikada video (12. stih). Ovo je naravno istina što se tiče Duha, ali da li to možemo reći i za Sina?

Moje pitanje je da li se reč Bog, na osnovu neposrednog konteksta ovog pasusa, odnosi na Oca.

Takođe razmotrite značenje 7. stiha. Jovan nam upućuje molbu da volimo jedni druge. On onda navodi razlog zašto možemo voleti jedni druge: zbog toga što je “ljubav od Boga” ili još direktnije: ljubav dolazi od Boga, ona izlazi iz Boga, Bog rađa ljubav. Suština 7. stiha je sledeća: ljubav izlazi od Boga i dolazi u nas da bi i mi mogli voleti. U ovom kontekstu, ljubav koja je spomenuta, izlazi iz Izvora (Boga Oca koji je poslao Svoga Sina) i dolazi ka nama.

Ali šta ako Jovan u 8. stihu ne daje samo prostu izjavu da je Bog Otac ljubav (u značenju da je On Izvor ljubavi)? Šta ako Jovan menja pravac značenja svojih reči i odjednom daje duboku izjavu o Božjoj prirodi i da je značenje njegove izjave da Bog nije Otac već da su u Njemu sadržani i Otac i Sin? Ako je to ovo što Jovan pokušava da objasni, onda je od 7. stiha pa nadalje izgubljeno značenje reči Bog, šta Jovan misli kada kaže Bog.

Moj drugi apel u vezi ovoga je sledeći: značenja reči koje su zapisane u stihovima pri prelasku sa 7. stiha na 8. stih su konfuzna, ako se menja značenje reči Bog u prelasku sa “ljubav je od Boga” na ”Bog je ljubav”. Dakle, menja se značenje reči Bog. Prvo značenje je da postoji jedan Izvor iz kojega ljubav teče, a drugo značenje je da Božju prirodu, a srž te prirode je ljubav, ne čini samo jedno Biće i da se to pokazuje na taj način što je Bog usredsređen na druga bića unutar božanstva.

Što se tiče stiha da ljubav ne traži svoje, ovaj argument može da sugeriše sledeće: ako ne postoji trojstvo, onda to znači da je Bog, koji je jedan, sebičan. Ovo je zapravo ovo što dr. Bakioki sugeriše kada daje komentar o Alahu:

“Postoji razlika, bog iz Kurana je “JEDAN“ zbog toga što je usredsređen na sebe, on živi u samotnjačkoj povučenosti, “daleko iznad“ i udaljeno od bilo kakve intimne veze.“ (Važnost trojstva, str. 6.)

Jedan od ključnih problema kod ovakvog načina razmišljanja je sledeće: da bi se desila ovakva demonstacija ljubavi, mora doći do žrtvovanja ličnog identiteta. Onda individualni članovi ovog božanstva moraju svoje identitete i zaroniti u ovaj veliki okean nesebične ljubavi. Svoje ja se gubi u ovom samo-požrtvovnom procesu usredsređivanja na druge. Primetite da se lični identiteti gube u izjavi koju daju Viden, Mun, Riv:

“Mi bi predložili da Bog u Njegovom trinitarijanskom samo-otkrivenju, tvrdi da nas je On stvorio da bi reflektovali ljubav koja natprirodno prebiva u samom Njegovom Biću pošto je Bog, jedan u tri, koji večno voli. Dalje, trojedina ljubav koja je u Bogu nije orijentisana sama na sebe i stoga snažno govori o tome da ćemo našu najveću sreću i radost pronaći u življenju za druge i služenju drugima.“ (Viden, Mun, Riv, Trojstvo, str. 247.)

Primetite izraze “Njegovom trinitarijanskom samo-otkrivenju (otkrivenju sebe)“ i “On nas je stvorio“ i “Njegovo biće“. U ovim terminima postoje spojene tri osobe, tako da možemo koristiti reči On, Njegov i Njega, kada želimo da govorimo o tri osobe koje su jedna osoba. Ovi termini, koji se odnose na jednu osobu, primenjuju se na tri osobe, ovaj podvig je postignut kroz žrtvovanje ličnih identiteta.

Ovaj proces je zapravo veoma sličan Zen-budizmu:

“Buda je izmislio novi sistem joga-meditacije (Vipasana) i to je ubedljivo vodilo ka njegovom poslednjem uvidu. Mnogi sistemi današnjice predstavljaju trans - stanje poznato kao “samadi“ u kojemu se lično ja stapa sa univerzalnim božanstvom ili Bramanom, kao kada kapljica rose pada u okean.“ (Uvod u budizam)

Nedavno sam na forumu čitao rasprave o aspektima budizma i našao sam sledeću zanimljivu izjavu:

“Zapravo nikada nisam imala problema sa jedinstvo/ništavilo dihotomijom. Obe ideje su toliko neshvatljive u svojom opsegu da su sasvim iste. Kao što je i tvoje lično iskustvo ilustracija kakav je to osećaj biti jedno sa svime, to bi bio isti osećaj kako i biti ništa, zato što...pa...dolazi do gubitka ličnog identiteta.“

Postao sam svestan ovog žrtvovanja identiteta u okeanu ljubavi kada sam razmenjivao neke svoje misli o Identitetu sa svojim dragim prijateljem koji je nekada u prošlosti hteo da se obuči da postane Zen-budistički sveštenik. Govorio mi je kako su moje misli, koje govorim vezano za identitet, su nešto potpuno suprotno od Zen-budizma, pošto je nalaženje identiteta deo onoga o čemu govorim, taj identitet je identitet dece Božje, dok u budizmu postoji gubljenje identiteta kroz spajanje sa bogom.

Dakle, sopstveno ja je žrtvovano zbog uronjavanja u okean univerzalnog božanstva. Da li je moguće da se trojstvo i budizam spajaju u veoma sličnu ideju, a da obe potiču iz panteizma? U svetlu onoga što adventisti znaju o panteizmu i dr. Kelogu, mogao bih vam predložiti da i jedno i drugo funkcionišu po sličnim osnovama. Budizam koristi konfliktne misli o jedinstvu/ništavilu da bi od uma načinio misteriju, dok trojstvo koristi tri u jedan konflikt da postigne isto to. Krajnji rezultat i jednoga i drugoga je gubitak identiteta i uvođenje u “strahopoštovanje“ misterije.

Da li sadašnje adventističko trojstvo prouzrokuje takve načine razmišljanja koji umanjuju značaj identiteta Oca i Sina? Pa, sledeći primer odmah pada na um:

“Zamislite situaciju da je Biće koje sada znamo kao Bog Otac došlo da umre za nas, a ono koje sada znamo kao Isus ostalo na nebu (koristimo ljudsku terminologiju da bi dali zaključak). Ništa se ne bi promenilo, samo to da bismo im obrnuli imena. Ovo je značenje jednakosti u Božanstvu.“ (Pouke za subotnju školu, 10. april 2008.)

Trinitarijanci su namamljeni u igranje uloga, uzajamno menjanje uloga, pošto su zavarani da su tri samopostojeća izvora života jedan bog, koji je ljubav, koga onda nazivaju On. Ovo je zaista isti proces koji budisti koriste da izgube svoje ja u okeanu božanstva.

Adventistička poruka je bila utemeljena na jasnom i posebnom razumevanju Oca i Njegovog Sina. Temelji naše poruke, koji potiču iz 7. i 8. glave Danila, zahtevaju diferencijaciju između Starca i Njegovog Sina. Ovo je od suštinskog značaja za razumevanje sistema Svetinje i pomirenja. Primetite silu u ovim rečima koja podupire postojanje dva različita identiteta – Oca i Sina, koje je nadahnuto pero napisalo u borbi protiv Kelogovih panteističkih teorija:

(8. sveska svedočanstava za zajednicu, str. org. 268-269, hrvatski prevod) “Sveto Pismo jasno ukazuje da postoji veza između Boga i Krista i isto tako jasno predočava ličnost i osobitost i Jednog i Drugog. “Bog koji je negda mnogo puta i različnijem načinom govorio očevima preko proroka, govori i nama u pošljedak dana ovijeh preko Sina, kojega postavi našljednika svemu, kroz kojega i svijet stvori. Koji budući sjajnost sjave i obličje Bića Njegova, i noseći sve u riječi sile Svojeučinivši sobom očišćenje grijeha našijeh, sjede s desne strane prijestola veličine na visini, i toliko bolji posta od anđela koliko preslavnije ime od njihova dobi. Jer kome od anđela reče kad: Sin Moj Ti si, Ja te danas rodih? i opet: Ja ću mu biti Otac i On će mi biti Sin? (Jevrejima 1:1-5) Bog je Otac Kristov; Krist je Sin Božji. Kristu je dat uzvišni položaj. On je izjednačen sa Ocem. Svi savjeti Božji su dostupni i Njegovom Sinu. Isus je rekao Židovima:  “Otac Moj doslije čini i Ja činim...Sin ne može ništa činiti sam od Sebe nego što vidi da Otac čini; jer što On čini ono i Sin čini onako; jer Otac Sina ljubi i sve Mu pokazuje što sam čini. (Ivan 5:17-20) I ovdje se ponovo ukazuje na ličnost Oca i Sina i na jedinstvo koje postoji među Njima. To jedinstvo je također izraženo u 17. poglavlju evanđelja po Ivanu, u Kristovoj molitvi za učenike: “Ne molim pak samo za njih, nego i za one koji Me uzveruju njihove reči radi: da svi budu jedno, kao Ti, Oče, što si u Meni i Ja u Tebi; da i oni u Nama jedno budu, da i svijet vjeruje da si Me Ti poslao. I slavu koju si Mi dao, Ja dadoh njima, da budu jedno kao što smo Mi jedno. Ja u njima i Ti u Meni; da budu sasvijem u jedno, da pozna svijet da si Me Ti poslao i da si imao ljubavi k njima kao i k Meni što si ljubav imao. (Ivan 17:20-23). Prelepe riječi!  Jedinstvo koje postoji između Krista i Njegovih učenika ne uništava ni Njegovu ni njihovu ličnost. Oni su jedno u namerama, u umu, u duhu, u karakteru, ali ne i u ličnosti. Na takav način su Bog i Krist jedno.“

Neka ove reči odzvanjaju u vašem umu. Naučite napamet ovaj citat i znajte da je on napisan da bi se suočio sa panteizmom koji uništava ličnosti Oca i Njegovog Sina. Pročitajte upozorenja koja se odnose na ovo. Ovaj smrtonosan otrov će prouzrokovati da sve više vidimo menjanje  uloga i generalizaciju identiteta Oca i Sina. Ovo je oduvek bio sotonin plan.

Ja imam ličnu vezu sa Mojim Ocem koji je na nebu kroz Njegovog ljubljenog Sina. Moj Otac nije nikada bio u opasnosti da postane sebičan, a nije Mu ni bilo potrebno da zaroni Sebe u bezličan okean da bi Sebe spasio od sopstvenog Ja. Moj Otac je Ljubav i ova ljubav teče kroz Njegovog Sina Duhom Svetim u moje srce.

Sadašnja adventička trojstva (ima ih više, ali govoreći u ovom kontekstvu, oni svi govore jednim glasom) su remek delo sotonine genijalnosti da nas uvuku na stazu istočnog misticizma i u ruke obećane omege.

A što se tiče onoga da Ljubav ne traži Svoje, razmislite iz čijeg to srca teče ljubav dok čitate ovaj članak. 

“Videće se da je slava koja blista sa Hristovog lica slava samopožrtvovane ljubavi. U svetlosti sa Golgote videće se da je zakon te ljubavi pune samoodricanja, zakon života za Zemlju i nebo; da ljubav “koja ne traži svoje“ ima svoj izvor u Božjem srcu; da se u Onome koji je bio krotak i ponizan otkrio karakter Onoga koji prebiva u svetlosti kojoj nijedan čovek ne može pristupiti.“ (Čežnja vekova, str. org. 19.)

Kada govorimo o Božjoj ljubavi kao što je opisana u 1. Jovan. 4:8-9, mislim da Elen Vajt uveličava ono što je Jovan hteo da kaže sa rečima “Po tom se pokaza ljubav Božija k nama“ kada kaže:

“To nije samo Hristova žrtva, to je takođe i Očeva žrtva. Otac, u jedinstvu i ljubavi, sa Svojim Sinom se potčinio da i On pati zajedno sa Svojim Sinom. On nije poštedeo Svoga Sina, već Ga je dragovoljno predao za sve nas. Ovo darovanje Isusa je kruna istinitosti Očeve ljubavi i ovog očinstva, kroz sva vremena i kroz celu večnost. Ovo je prikaz Božje ljubavi ispoljen u Njegovom očinstvu.“ (Elen G. Vajt, 12. mart 1897. adresirano “Dragoj braći Danielsu, Palmeru i Kolkordu“)

Primer najbolnijeg ispoljavanja Božje ljubavi nije sjedinjavanje identiteta tri osobe u bezličnost, već to da je Otac dao Svoga Sina za nas. Pred ovim Bogom ja, zajedno sa Pavlom, savijam svoje koleno, jer važi sledeće: “Po kome (odnosi se na Oca) se sva čeljad i na nebesima i na zemlji zovu”. (Efesc. 3:14-15)